Promišljanja o Božiću

Što nas to fascinira i uvijek iznova začuđuje u blagdanu Božića? Što nas to zaokuplja u božićnim danima i danima koji Božiću prethode, danima Došašća, strpljiva i postojana iščekivanja, čudesnih nagovještaja i predradosnih slutnji? Pokušajte u sebi dozvati u pamćenje one nezaboravne dane svojega djetinjstva kada ste doživjeli svoja prva iskustva radosnoga božićevanja, miline i topline obiteljskog ognjišta i zajedništva, zajedničkoga pjevanja hrvatskoga božićnog oratorija, biblijski nadahnutih hrvatskih božićnih pjesama. Nisu li u vama živo gorjela srca i nisu li vaše misli hrlile okićenu boru i jaslicama s djetetom Isusom? „Svi se Božići našega života hrane uvijek nanovo“, pisao je Dušan Žanko, „intuicijama djetinjstva, sretna razdoblja ‘čista srca’, koje je smješteno u Betlehem, kao u svoju vlastitu domovinu, i vjerovalo u anđele jednostavno i intimno, kao u svoje prirodno društvo“. No ne bismo smjeli ostati samo na površini, na vanjštini onoga što Božić znači, na običajima i površnim slavljima ili djetinjim uspomenama. Ipak bismo veću pozornost trebali posvećivati značenju i odgonetanju božićnoga misterija nego djetinjim sjećanjima i idili predbožićnih i božićnih dana koju nosimo u sebi iz davnih dana djetinjstva.

Svi se Božići našega života hrane uvijek nanovo intuicijama djetinjstva, sretna razdoblja čista srca, koje je (…) vjerovalo u anđele jednostavno i intimno, kao u svoje prirodno društvo
(Dušan Žanko) / Izvor Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Crkveni oci vole govoriti o misteriju značenja Božića kao o Božjem saginjanju, Božjem silasku prema čovjeku. Bog je želio postati Mali Bog koji se rađa u siromaštvu, hladnoći i posvemašnjoj nesigurnosti. Božić, Bog po mjeri čovjekovoj, pristupivši čovjeku u ljudskoj prilici i postavši Djetetom ne bi li pokazao koliko je željan čovjekove ljubavi. Ravenski biskup sv. Petar Krizolog je u 5. stoljeću sljedećim riječima htio prikazati veličinu božićnog misterija: „Evo što se ne usuđujem izreći: da je iznenada mogla nadoći tolika međusobna razmjena neba i zemlje, tijela i Boga, da se Bog preobrati u čovjeka, čovjek u Boga, Gospodin u slugu, sluga u sina, i da na neizreciv način nastane jedna i vječna rodbinska sveza božanstva i čovječanstva. Jer sagibanje boštva k nama je toliko da stvor ne može znati čemu bi se više morao čuditi: ili tomu što se Bog snizio u naš položaj sluge, ili što je nas povukao u dostojanstvo svoga božanstva.“

Teologija hrvatskog Božića

Papa sv. Leon Veliki pak rekao je gotovo u isto vrijeme ovo: „Premda iz jedne te iste nježne dobrote proizlazi sve što Stvoritelj stvoru poklanja, ipak je manje čudo da čovjek napreduje prema božanskom nego da Bog silazi u ljudsko.“ Da, čudno je i teško shvatljivo to što Bog postaje čovjekom, preuzima lik služenja, progovara ljudskim jezikom, proživljuje sav tijek čovjekove povijesti, upisuje se kao kamen temeljac u povijest čovječanstva, u sudbinu svakoga čovjeka i svakoga ljudskog naraštaja, želeći nas u svojem kraljevstvu zauvijek sjediniti s Bogom. Od toga se vremena broje godine, ali i godine svakoga čovjeka. Božić objavljuje i daruje smisao ljudskomu životu: ljudsko se pobožanstvenjuje, izražavajući istodobno smisao Božjega predanja: Bog se učovječuje. S koliko jasnoće o misteriju Utjelovljenja govori prostodušnim, jednostavnim i nevinim riječima pjesma Oj pastiri, čudo novo: „Ljubav Božja prevelika / Primi pravu put čovjeka: / S neba siđe dolje radi grješnika, / Rodi se u štali radi čovjeka“, proričući središnji članak Vjerovanja. Ili kako je navještaj Božića, Radosna vijest, jednostavno prepjevana u pjesmi Djetešce nam se rodilo: „Sin Boga Oca i Bog sam / S neba na zemlju siđe k nam!“ U toj blagoj vijesti, u toj Radosnoj vijesti utemeljena je poruka spasenja, nade i mira svemu svijetu. Govorio je blagopokojni kardinal Kuharić: „Evanđelje nudi mogućnost takve promjene svijeta da bi se u ljudskom rodu mogle događati mnoge radosne vijesti: da su potlačeni oslobođeni, mržnje ugašene; svi izbjegli i prognani u domovinu vraćeni; svi narodi slobodni; sve diskriminacije ukinute; gladni nahranjeni; beskućnici nastanjeni; nezaposleni zaposleni; prava ljudska zaštićena; moralni principi poštovani!“ Tu je začetak proglasa svih ljudskih sloboda, svih ljudskih prava i svih ljudskih odgovornosti.

Među nama je donedavna živio i svjedočio svoju vjeru – ne namećući je nikomu a opet tako živo, tako iskreno, tako srdačno, tako oduševljeno, tako dobrodušno da su to morali primjećivati i oni koji nisu vjernici: fra Bonaventura Duda. Bio je fra Bonaventura taj koji je posebno obilježio teologiju hrvatskoga Božića izrečenu u hrvatskim božićnim pjesmama u knjizi Svijeta Razveselitelj, ali i u drugim tekstovima, primjerice o svetom Franji i njegovu doživljaju Božića iz 1223. u Grecciu, ili o Matoševu doživljaju Božića, ili u raznim svojim tumačenjima božićnog otajstva. Hrvatski Božić u njegovu viđenju i doživljaju uvijek je bio daleko izvan sfere puke materijalizacije ove velike svetkovine; suprotnost konzumerizmu i zadovoljavanju sebičnih prohtjeva i želja; opreka limunadnoj religioznosti koja je isključivo maska ili pretjeranim darivanjima koja prikrivaju puku sebičnost. Blagdan Božića bio je fra Bonaventuri blagdan novih međuljudskih odnosa, ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Blagdan koji nas poziva „da budemo željni jedni drugih, poduprti jedni drugima – u obitelji, susjedstvu, sugrađanstvu, u zajednici naroda i države, u Crkvi – u ujedinjenom čovječanstvu.

Otkako ‘on sebe dade za nas’, kako stoji u polnoćnoj poslanici, pozvani smo da budemo čuvari jedni drugih, da svim svojim bićem opovrgavamo davnu drskost Kainovu koji Boga pitaše: ‘Zar sam ja čuvar brata svog’ (Post 4,9), jer tako baš treba da bude: da svaki od nas bude čuvar brata svoga“. Vidio je fra Bonaventura u Božiću i blagdan Povelje ljudskih prava. Znamo da se u vrijeme Došašća 10. prosinca slavi Međunarodni dan ljudskih prava, dan proglasa Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, dok se petnaest dana poslije, 25. prosinca slavi pobožanstvenjenje čovjeka u počovječenju Boga – slavi se Božji proglas ljudskoga dostojanstva.

Tajna Krista Silaznika

Po fra Bonaventurinu priznanju, sveti Franjo ga je ‘uveo’ u tajnu Krista Silaznika, sve do malenosti Krista u ‘poniznom obličju Kruha’, kako je za Isusovo ‘utjelovljenje’ u euharistijsku Tajnu govorio Božji čovjek iz Asiza. Franjo je nadasve bio zadivljen, iskreno i snažno obuzet do ganuća, do mističnog zanosa, Kristovim poniženjem najprije u Kristovu utjelovljenju po Djevici Mariji, odakle i njegovi čudesni Božići, a zatim i svi Božići u kršćanstvu koji su kod nas duboko biblijski izraženi i melodijski raspjevani u našim božićnim pjesmama. Kad bi Franjo ime Isus izgovarao, usne bi oblizivao, sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću njegova imena. Sveti Augustin pak govorio je o tajni Utjelovljenja ovako: „U potpunosti ćemo se nasititi Tajne Boga Silaznika i Boga Uzlaznika kad se očituje njegova slava nad nama, ali dok se to ne zbude, dok se ne pokaže to što će nas zadovoljiti, dok ne budemo pili i utažili žeđ na izvoru života, tijekom ovog vremena dok idemo na području vjere daleko od njega, dok gladujemo i žeđamo pravde, neiskazanim žarom čeznemo za likom Božje ljepote i pobožnim bogoštovljem slavimo njegovo rođenje u liku sluge“. A ta Tajna, govorio je fra Bonaventura, ona je već tu…, okrenuti smo i hodimo prema Punini… Rastemo… „Poput djeteta – opušteno predana u ruke očeve – imam snažan doživljaj da je Riječ tu, osjećam da me je čitavoga ozračila, i da je u njenom neizmjerno malom dijelu ta Riječ ‘čitava’…?“

A kako se ulazi u tu Tajnu? Više šutnjom nego govorom, više poniznom molitvom nego obiljem ljudske mudrosti, više dijeljenjem Tajne po dobrim djelima nego umišljanjem o vlastitoj učenosti; po sv. Bonaventuri i njegovu djelcu Put duše k Bogu, više po milosti nego po znanosti, više po želji nego po razumu, više po molitvi nego po naporu učenja. Fra Bonaventura je s otvorenom radošću doživljavao da je Kristovo učovječenje naše očovječenje, a samo kršćanstvo kao ponajprije silaznu vjeru: od Boga k čovjeku. Ooo… koliko je Dudin doživljaj daleko od laicizirane, dekadentne i senzualne zapadne civilizacije… evo ga, čujete li još uvijek onaj njegov zvonki smijeh i vidite li one njegove zaigrane oči, toplinu koja iz njega zrači? Ne pita li nas – imajući u vidu Radosnu riječ božićne poruke – hoćemo li navješćivati veselje ili ćemo sijati riječi mržnje; hoćemo li svoje želje prilagoditi vlastitim mogućnostima, ili ćemo ih bezdušno slijediti preko svake granice moralnosti i ljudskoga dostojanstva; hoćemo li biti isključivi u svojim prohtjevima, potrebama i zamislima, ili ćemo dopustiti i drugima da uživaju plodove zajedničkoga domovinskog stola; hoćemo li se radovati uspjesima i plodovima drugih ili ćemo ih ignorirati i marginalizirati; hoće li naše ukupno ponašanje biti međusobna bespoštedna bitka za prevlast ili ćemo naći snage zajedništva i u zajedništvu promišljati život, kruh naš svagdašnji i budućnost bez isključivosti; hoćemo li graditi društvo i odnose civilizacije života ili utonuti u kulturu uživanja i smrti? Smijemo li sve što možemo, što nam godi i što nam sve sviđa?

Neka nam svjetlo ovogodišnjega Božića obasja naše mrkle predjele nutrine, neka nas prisjećanje na našega donedavnog suputnika fra Bonaventuru i njegovu otvorenost prema svakom stvoru učvrsti u jasnoći naših odgovora i naših izbora da mognemo lučiti što je istinsko dobro. Pa ako želite dobro proslaviti Božić, pokušajte naći načina da budete nekomu suputnikom i supatnikom, ako je moguće, i razveseliteljem, pa bilo to i bespomoćnom šutnjom. Ali ako mognete, pokušajte naći načina da to bude – a da nikomu ne smetate – djelom.